• Home
• Aplikacije
• Izdvajamo
• Forum
• Giveaway
• Podcast
• O MacKorisniku

Interview: Miroslav Ambruš Kiš - hrvatska Mac legenda

Objavljeno 24.10.2008. Objavio/la: Roberta Barbarić
U sekciji Interview |

Znam da ste očekivali od mene ponovno nekog američkog MacHead-a , ali sam odlučila ovaj put predstaviti vam čovjeka za kojeg se slobodno može reći da je najveća Mac legenda u Hrvatskoj. Izuzetnog poznavatelja, kreativca i nadasve simpatičnog i dragoga prijatelja. Upoznali smo se davno, kad sam ja još bila početnik (nisam bila switcher, počela sam s Macovima) a on iskusan dugogodišnji Mac korisnik i stručnjak. Bilo je to vrijeme kad je zajednica Mac korisnika bila dosta manja i kad je čitati bilo što o Apple-u u jednom od najčitanijih dnevnih listova značilo više  od bilo kakvog današnjeg live blogginga. Simbolika njegovog nadimka MAK bila je osnovna smjernica u raznim razgovorima. MAK je napisao to i to, jesi li čitao? Nisi, moraš  pročitati! Čovjek koji je osnovao prvo udruženje Macintosh korisnika i koji je u svojoj bogatoj karijeri ostvario bezbroj grafičkih i spisateljskih uspjeha, jednostavno zaslužuje ogromno poštovanje i naklonost. Nadam se da ćete uživati čitajući ovaj intervju, jednako kao što sam ja uživala razgovarajući s njim. Saznat ćete izvanredne vijesti o iPhone-u u Hrvatskoj, o prošlosti AppleExpo-a u Europi, o znanstvenicima u CERN-u koji preferiraju Mac i još puno, puno toga zanimljivoga… Interview je možda dulji od svih koji ste do sada čitali, ali vjerujte mi Mak je sugovornik s kojim se ne može kratko razgovarati!

-MAK, možeš li nam reći kako je sve počelo, tvoj prvi susret s Macom, tvoja prva odluka da će Apple računala biti sastavni dio tvog života?

- Počelo je u siječnju i veljači 1974. I prije sam slušao i čitao o tome da “neki klinci rasturaju računala”. A meni 20 godina! Jedino koje sam tada mogao uopće vidio u životu bilo je kroz prozore SDK (danas Fina) u Osijeku i terminale za obradu prijavnica za ispite na starom Univacu na Filozofskom fakultetu. Mrtvački nedostupno i mistično, a oni koje sam vidio da rade na njima ili su bili umišljeni tipovi (tipa “ništa vi to ne razumijete, a nikada nećete ni razumjeti”) ili tajnice koje su drhtale impresionirane jer su stroj hranile bušenim karticama.

Nekako potkraj 1973. stigao je kao dar Sveučilištu rashodovani Hewlett Packard. Bio je to nekakav “mini mainframe”, više od npr PDP-11 o kojemu su mnogi sanjali, ali sasvim zgodno “mali” da bi na njemu prof. dr. Branimir Makanec držao tečaj za dobrovoljce iz generalne studentske publike u Multimedijalnom centru Sveučilišta na Trgu maršala Tita, u susjedstvu tadašnjeg AMD Sveučilišta…

Čudno računalo. Na njega su prikopčavali terminali, a sada zvuči nevjerojatno, na njemu je bio samo jedan pravi videoterminal, ono, propisan komplet tastature i ekrana. To je bilo za “kraljeve”.

Drugi su se na 2-3 mjesta snalazili s kombinacijom terminala (tipkovice) i televizora. Jedan je bio spojen na ekran rashodovanog osciloskopa, pa kako je napredovao redak dok su se upisivale naredbe, tako je početak upisivanih redaka blijedio! Smiješno! Ali na njemu je radio čovjek koji je upravo tom osciloskopskom zrakom u BASIC-u proizvodio sjajne grafizme!

Ja sam uglavnom, kao “netehnički” čovjek s FF-a bivao bačen za jedan od dva terminala koji su bili kombinacija tipkovnice i printera. Svi su sanjali o ASCII-artu (Mona Lisa od slova , kalendari sl.), a ja sam bio lijen u BASIC data upisivati slova kao na goblenu, pa je moj prvi program u BASIC-u bio ono što danas znamo kao tekstualnu avanturu. Računalo priča priču i pita, a korisnik odlučuje kamo će se njegova priča granati… Taj BASIC je poznavao samo naredbe IF (x) THEN (y) pa je u više krugova trebalo simulirati proces odlučivanja IF-THEN-ELSE. Ludo iskustvo!

Svoje smo programe zapisivali na bušenu vrpcu za teleks od jednoga inča i to u pet bita, pa smo ih u svakom novom sessionu s nje učitavali u računalo. Računalo je poznavalo samo velika slova, verzal (UPPERCASE), ali se njime prirodno razmišljajući moglo učiniti svašta.

Potom je došla stanka. Tečaj je završio i kud koji mili moji. Tek 1980. godine pojavio se Sinclairov ZX-80 s 1 K RAM-a. Morao sam ga imati da osvježim što sam naučio. I tako sam prešao i na ZX-81 s “kvrgom” od 16 K ukopčanih u prvi port za proširenje koji sam ikada vidio… Poslije toga stvorio se kružok ljudi koji su nabavljali računala i na njima ponajprije razbijali glavu programirajući, jer programa nije bilo. Ljudi su nabavljali ZX-Spectrume, a ja sam bio kupio Commodore 64 koji je bio upravo izašao. Prava tipkovnica, a ne gumice, Hej!

San snova bilo je računalo u bojama i s komercijalnim ROM-ovima TI/99 koji je s jednog sessiona snimanja ploče u Švedskoj bio donio Drago Mlinarec. Ja sam dugo ostao na Commodoreu, došle su i igre oko kojih se okupljala familija i prijatelji (tako je to tada bio običaj da se ljudi posjećuju, kao deset godina prije oko cb televizora), floppy disk, printer… Na njemu sam isprobao i prvoga miša!

Pojavio se Mac. Nisam imao novca da ga kupim, a 1985. prijatelj ga je imao i odmah je kupio i prvi LaserWriter. Wow! Na njega je instalirao i prvi vanjski 17″ monitor koji je prikazivao 16 sivih tonova. Wow! PageMaker 1.0, Photoshop 1.0… Bila je to krasna godina u kojoj je Apple sklopio ugovor s Adobeom, a iste je godine to učinio i Linotype. DTP je zapravo spasio Maca koji je bio stroj ispred svog vremena, jer, što bi s toliko puno featurea radili knjigovođe i tajnice - što će otkriti tek s Windowsima 3.1

Za mene je najvažniji događaj te godine bilo što se nemirnija frakcija softveraša iz Adobeo odmetnula u Altsys. napravili su PageMaker, poslije i FreeHand, što je bila svjetska revolucija. Meni je bilo važnije što su napravili Fontographer, kojim su se mogli otvarati PostScript pisma, kojim sam omogućio da se Timesom, Heleveticom i drugima može pisati hrvatskim jezikom. Kad je 1987. godine došla serija računala Macintosh II, modularni i u bojama, to je već postala industrija. Ja sam na Macu prvi put shvatio da profesionalna grafika ovisi samo o meni, a ne samo o lancu različitih, kojiput i čudnih ljudi u grafičkoj industriji o kojima si dotad ovisio. Sjajan osjećaj moći.

Ipak, prvi potpuno moj Mac, ne računajući Atarija STF koji je dosta dugo kod kuće emulirao Maca, bio je IIsi kojega sam si zaradio upravo radeći na Macu.

A sve to bio je tek jedan usporedni život. Studiji su bili za mnom, radio sam kao ozbiljan čovjek u novinarstvu koje ne poznaje DTP. Nakon što je desetljeće računalo u našim životima bilo nešto poput enigmatičkog izazova i igračke za koju odrasli žive, napokon se odškrinulo da i u jednom usporednom životu možeš živjeti od računala. Wow!

- Osnivač si i predsjednik prve udruge Mac korisnika u Hrvatskoj - HuMk. Što je s tom udrugom danas, održavaju li se još one famozne Mac kave?

- HuMk je bio dobrodošao kad je korisnika bilo malo, bili su raspršeni, a nije bilo interneta ili je mnogima dugo bio nedostupan. Smisao je svih tehničkih korisničkih udruga u svijetu, koje pomalo odumiru ako ne nađu još neke razloge za druženje živih ljudi i dovođenje podmlatka, da se ljudi nađu i izmijene iskustva. Neki među onima koji su došli bili su i slučajni korisnici, netko kome je Maca netko kupio: osjjećali su se iskompleksirano i prevareno jer su mislili da su “svi oko njih” s PC-jima sretniji ljudi. Kad su došli u naše šake već su sve shvatili

HuMk je bio jedna od ideja kakve su se rodile i prije. Početkom osamdesetih na radiju 101 Davor Žunić i Zvonimir Vistručka vodili su sjajnu entuzijastičku emisiju o računalima “Skok u budućnost”. Poslije su im se priključili Lucijan Carić (danas sigurnosni ekspert kojega vole mediji) i moja malenkost. Tada smo činili i svetogrđe: puštali smo s kaseta u eter ton komercijalnih programa za Spectrum i Commodore, a ljudi koji su signal snimili mogli su ga aktivirati na svom računalu! Brzo poslije stavljali smo, umjesto komercijalnih programa, svoje grafike i animacije, a ljudi koji bi prvi na svojim računalima otkrili što emitirano prikazuje dobili bi i kakvu nagradu, joystick i slično.

Iz te su se emisije dogodile i prve višednevne Računalne veselice u nekadašnjem Domu SUBNOR-a u današnjoj Hatzovoj ulici (posljednja je bila u Tehničkom muzeju u Savskoj). Bile su to prave pravcate izložbe računala koje su posjetitelji, zamisli, smjeli dirati.

A na prvom nastupu Atarija ST slavni novokvadrovac Igor Kordej crtao je na njemu uživo i uživao vjerojatno više od posjetitelja.

Bio je u tim izložbama dobar duh, ali druženje je bilo površno. Ljudi su se polako razilazili po interesnim frakcijama, a udruga korisnika Macintosha nastala je kao pokret gnjevnih i nepravedno zapostavljenih tek nakon što su, dvije-tri godine poslije samostalnosti Hrvatske, već krenuli domaći računalni časopisi. U osnivanju nekih sam i sam sudjelovao (danas su preživjeli prvi, Bug, i jedan koji mi je posebno bio drag u prvom konceptu, VIDI).

- Jedan si od urednika Jabučnjaka, tamo možemo čitati zanimljive kolumne, ili kako ste to nazvali “Riječ urednika”. Jeli Jabučnjak onda izravni nastavak HUMK-a?

- Moglo bi se reći da je Jabučnjak neteritorijalna ekstenzija HuMk-a, ali nije tako. To je izvorna inicijativa ekipe iz Rijeke kojoj se nikako nije putovalo u Zagreb na naše kavice. Kao i obično, stvar je nastala slučajno na laptopu Tomislava Ribičića, a onda su se pri ruci našli Davor Pasarić i Goran Paulin.

To je ista ekipa koja je stvorila TvRi, jedan od prvih BBS-ova u nas. Za one koji o tom mrežnom protokolu znaju malo ili ništa treba reći da je to bio internet prije interneta, temeljen na protokolu razmjene Fidonet. Računala bi nekoliko puta na dan po voznom redu između BBS-ova razmjenjivali pakete sa sadržajima putem modema. Najveća mreža bila je Croatianet, između nekoliko koje su u nas radile. Recimo, kroz mrežu ZaMir, prvi put je javljeno o masakru u Bijeljini.

Korisnici su se na matične BBS-ove prijavljivali i preuzimali korisničke pakete poruka. BBS-ovi su omogućivali dva osnovna servisa: elektroničku poštu prije (i mimo) interneta, te javno razmjenjivanje novosti i mišljenja u tematskim konferencijama, danas poznatima kao newsgrupe ili forumi. Pisalo se i čitalo offline Svaki korisnik je u manje od 24 sata mogao dobiti reakciju na svoj mail ili poruku u konferencijama.

Nerazmjerno je živo bilo u konferenciji Macintosh.hr gdje smo se i upoznali. Poslije je bilo lako. “Riječ urednika” samo je potreba da ponešto napišem na način kako se nekad pisalo, pa čak i vodili “sveti ratovi” s padobrancima iz onog drugog svijeta koji, ma koliko dobro bili računalno upućeni, vrlo često nisu znali o čemu govore.

BBS-eri su na određeni način bili elita, obavješteniji od drugih jer se tu najbrže moglo doznati o novostima, a sve su se važnije vijesti iz tada produbljenijeg specijaliziranog tiska (MacUser, Macworld i MacWelt) okretali i komentirali sa svih strana. I što je najljepše, razgovaralo se argumentirano. Prostake i provokatore moderator je mogao izbaciti iz konferencije, pa je i danas to društvo lijepo odgojeno u mrežnoj etikeciji, a svoje stajalište zna poduprijeti argumentima. Sjajno iskustvo!

U CERN-u su "Lampe" više nego iskoristive!

- Redatelj nadolazećeg dokumentarca MacHeads mi je rekao kako se Mac korisnici mogu podijeliti u dvije skupine: veterani i switcheri. Pošto je jasno kako spadaš u veterane, možeš li nam reći jeli se nešto bitno promijenilo u maloj ali rastućoj Mackorisničkoj zajednici kod nas?

- Ja bih se više složio s mišljenjem jednog računalnog pedagoga. Marc Pensky, autor knjige “Digital Game-based Learning” (DGBL) koji zagovara da se ljudi računalstvu najlakše nauče kroz igre, korisnike u računalstvu dijeli na “urođenike” i “doseljenike”. Nekima su računala prirodan okoliš i razumiju ih, a neki su se tu doselili; slučajno, jer ih samo nešto posebno zanima, ili su na to profesionalno prinuđeni. Uopće ne treba sumnjati da je “urođenika” više među mlađima, ali je posve netočno da su svi stariji od xx (upiši brojku) godina “doseljenici”. Statistika je jedno, a apsolutne brojke su drugo.

Ja sam u računalnim časopisima uvijek zagovarao da se autori čitateljima obraćaju kao da neki fenomen prvi put opisuju jer su skloni, kad jednom napišu temu broja “sve o tvrdim diskovima”, da si umisle kako se sad o tome sve zna. Ja sam volio reći “Neznalica je uvijek više od onih koji znaju, a to je pravo tržište”.

Mogu samo reći da je 1984. bilo puno lakše startati u računalstvu, jer je sistemskih komponenti bilo malo i znalo se što koja datoteka radi. Tko nije znao mogao je lako doznati. Danas su za korisnika operativni sistemu uređeni da budu fancy, ali vrlo malo ljudi među njima razlikuje što je datoteka, što je program, što je sistemska rutina, a što sistemski sloj. Dok nije bilo tvrdih diskova bilo je lako razlikovati memorije, radnu od one za pohranu. Danas mnogi ne razmiju razliku između RAM-a i slobodnog prostora na disku. Znati to temelj je samopomoći u nevolji. Isto tako bili smo svjesni mita s megahercima: kupci su samo čitali takt na kojemu računala rade i znali su Mac otpisati samo zato jer mu procesor kuca na nižoj frekvenciji. Nekad su se Intel i AMD time hvalili, a sada te podatke čak skrivaju.

Danas bolje razumijem kako se nekome u glavi može dogoditi da, kad iz printera ne izađe ispisani list, ponovi još jednom naredbu za ispis, umjesto da pogleda što to poručuje pisač…

Ipak, na Macu je i danas beskrajno lakše početi za računalom, razumjeti što se događa i pomoći samom sebi, ali nije kao nekad. Veterani su uspjeli poloviti manje ili više sve redom kako se sistem razvijao, a danas mogu razumjeti ljude koji, misleći da će izbrisati ono što su napisali, uspjeti u tome ako pokušaju prozor s tekstom bez imena baciti u koš za smeće.

Macovo korisničko sučelje je, međutim, prilično intuitivno uza svu kompleksnost Unixa. Sama njegova nabavka ima veliku prednost: donosi besplatne osnovne programe kojima svi mogu lako raditi s fotografijama, videom, tekstom i grafikom. Običan se čovjek ne osjeća kao kriminalac jer neke programe koristi, a za njih nema kome platiti. Uz malu nadoplatu za iWorks to je sve što nekome može trebati, a navikavanje za rad tim softverom ni u koga neće proizvesti moždanu kap.

Iskreno žalim nove korisnike Windowsa, s tečajem ili bez njega. Mislim da će s dolaskom iPhonea, na način na koji je i iPod pomogao širenju Maca, doći i vrijeme da se privatnim edukatorima počne isplaćivati držanje tečajeva za rad na Macu. Više ljudi će shvatiti razliku, jer je gotovo sigurno da je većina kojima računalo treba već imala nepoželjan zbunjujući kontakt s Windowsima.

- Od grafičkog uređivanja knjiga, raznih publikacija pa do grafičkog urednika Večernjeg lista… Iskustvo na kakvom se može pozavidjeti. Možeš li nam reći, jeli istinita tvrdnja kako se na Mac-u puno ugodnije rade grafički zadaci DTP-a?

- Iako je DTP kao ogranak računalstva kao top-tema “jučerašnja stvar”, Macintosh je njegov prirodni ambijent. Tko Windowse može sam kalibrirati? Kako uglazbiti monitor, pisač i boje koje će izaći u tisku? Iako je komad Appleova profesionalnog hardvera mrvičak skuplji od radne stanice pod Windowsima, poduzetnici u nakladništvu znaju zaboraviti ili uopće nisu obaviješteni što znači poslovna kratica TCU, total cost of use.

Onaj tko prodaje kante pod Windowsima neće reći da je to kompleksan OS s kojim pogotovo u mreži korisnik ne zna izaći sam na kraj i da je za 50 Macana u mreži dovoljan mrežni administrator koji će povremeno priskočiti upomoć zbunjenom korisniku, ili “odštopati” zaglavljeni pisač. A za toliku redakciju pod Windowsima poduzetnik može računati da će morati plaćati još najmanje dvije plaće za IT osoblje. Prosječan produktivan radni vijek mašine pod Windowsima je 3,5, a pod MacOS-om pet godina. Pa što je tu doista jeftinije?

S korisničke strane, mnogo je lakše razumjeti što i kako radi na Macu, jer mu je sučelje konzistentnije: kad naučiš jedno u jednom programu, onda znaš da isto to radi i u svim drugima. Select All/Cut/Copy/Paste/Print i druge komande širom sistema imaju iste kombinacije s tipkovnice, a na Windowsima u nekim programima ne rade, nego trebaš zapamtiti alt+F4. Zašto?

Uzalud je dokazivati koliko je to dragocjenije od gole činjenice da na obje platforme postoje programi InDesign, Illustrator i Photoshop.

- Znam da si, baš kao i ja, stari korisnik FreeHanda. Kako si se snašao u novim vremenima, jesi se prebacio na Ilustrator?

- Meni se lako prebaciti u nešto sasvim deseto! Ha ha! Istina je, pustio sam suzu za FreeHandom, ali još čuvam verzije MX-1 i MX-2. Pratio sam oba programa od verzije 1. Frvo je bio FreeHand a potom je došai Illustrator. Točnije, Adobe Illustrator se kao rudimentarni alat za vektorsko crtanjje u PostScriptu najprije zvao Illustrator 88. Potom inačica 1.0 nije uopće bila upotrebljiva, a kamo li napredak.

Ekipa Adobeovih “otpadnika” iz AltSysa, koja je znala sve tajne PostScripta sve je vrijeme bila fleksbilnija od Adobeove, a FreeHandovo sučelje, kako se program razvijao, bio je mnogo inovativniji i humaniji. Adobe je za to vrijeme rastao ponajviše jer je kao vlasnik prava na PostScript industriji tulio da je jedini “pravi” program za crtanje u PostScriptu Illustrator. 

Kako to biva s velikim korporacijama, Adobe i Illustrator s FreeHandom nikad nije uspio uhvatiti korak, osim pred kraj. No, tada je ekipa iz AltSysa već osnovala posebnu tvrtku Aldus koja proizvodi PageMaker, pa ga je Adobe kupio.

Kad se AltSys priklonio Macromediji, koja je za potrebe svog prezentacijskog softvera izmislila vektorske formate koji se mogu animirati Shockwave i Flash, kao potencijalni alat u kojemu bi se crtali elementi animacije mislili su da je idealan već gotov proizvod, FreeHand. I potom su počela lutanja. S verzijama MX-1 i MX-2 FreeHand je izgubio kompas razvoja, pa ni Macromedia nije mogla izdržati da se odupre Adobeovoj nemoralnoj ponudi. 

Na kraju, Adobe je kupio Macromediju radi Flasha bez kojega, umjesto da se njime crtaju crtići, ne bi danas bilo i YouTubea. Flash je tako postao PDF multimedije.

Sada mi je, za neke revolveraški brzo nacrtane vektore, dovoljan i InDesign.

Ali Adobe se može pohvaliti s još napravljenih šteta: ubio je Streamline, jedini pošteni program za vektorizaciju bitmapa kojima vektorizacijski alati ni u FreeHandu ni u Illustratoru nisu ni do koljena.

S prvobitnom namjerom da poboljša i harmonizira gamu već postojećih programa Adobe je kupio izvrsni i prilično revolucionarni program za vektorsko crtanje IntelliDraw. Npr. od nacrtanog objekta “oca” mogao si u njemu klonirati, zrcaliti, distorzirati objekte “potomke”. Dizajneri će razumjeti i uzdahnuti: ako se naručitelju ne svidi osnovna stvar, editiraš samo nju, a promjene se automatski prenesu na derivirane oblike.

Kada je sam dao naznake da se sprema mirovina za PageMaker u korist budućeg QuarkXPress “killlera” (InDesign) Adobe je nagovijestio da će cijeli sjajno programirani engine IntelliDrawa ugraditi u njega. Intellidraw nikada nije izašao (ja sam probao jednu alpha ili beta verziju koja je bila dostupna), a nikada nije ni ugrađen u InDesign. Bio je to previše jak i opasan program za ono što je Adobe već držao kao kućni brend - Illustrator.

- Često ostanemo oduševljeni tvojim tekstovima u Večernjem listu, osobito u podliscima posvećenim računalima ili kulturi življenja. To me vraća u vrijeme kad  je podlistak o računalima izlazio u više stranica, a ti si išao u Pariz izvještavati s tadašnjih Macworld Expo-a. Možeš li nam prenijeti dašak atmosfere s Macworlda dok se još održavao u Europi?

- Bilo je to doista davno. Posljednji Macworld Expo bio je 1990. godine u Amsterdamu. Predstavljali su revolucionarni System 7, a tamo se moglo pipati legendarni Apple (trans)Portable, Appleovo računalo s najboljom tipkovnicom ikad. Zamisli, tamo je izlagao i proizvođač klonova Outbound (zbog klokana u logu mnogi su pa i ja mislili da je iz Australije), koji je posvuda po svijetu kupovao krepane Macintoshe i oko njihovih matičnih ploča slagao je tada izvanredne laptope, koji ne samo da su (za razliku od Appleovog) imali pozadinsko osvjetljenje, nego su imali i boju! Amsterdam nije bio slučajno sjedište izložbe, jer je upravo tamošnja luka bila glavni Appleov europski distribucijski centar. Onda jedne godine Apple nije došao na MWE i cijela se stvar raspala.

Potom je, opet nezavisni organizator, u Francuskoj kao najvećem pojedinačno europskom tržištu počeo na Porte de Versailles održavati AppleExpo. Ipak, bila je to manja izložba od amsterdamske. Posljednjih nekoliko godina u Pariz ne dolazi ni Jobs, a i Apple se ponovno snebiva da na njoj sudjeluje.

Jedino što ne mogu razumjeti jest: kako to da je korisnika sve više, a izložbe su sve siromašnije u izlošcima i inovativnosti prateće industrije. Prema izložbama, internet ne može biti uvjerljivo iskustvo čak ni za kupce, a o poslovnim ljudima koji tamo ugovaraju poslove da i ne pričam.

- Proputovao si dobar dio planeta, takva putovanja zasigurno čovjeka oplemene. Pošto smo mi tehnčki orijentiran internetski magazin, zanima nas “tko” od gadgeta ide uvijek s tobom na put? Macbook pro, neki konkretan foto aparat, iPod ili nešto slično?

-’Ajdmo malo u budućnost. Nadam se da će to jednoga dana biti samo iPhone. Naravno, na ramenu neće stalno biti fotoaparat, ali će biti u torbi u autu s mnogo razne opreme.

Ja sam u biti minimalist, a na putovanje samnom ide samo provjereno. Kojiput se kakav skupi mumbo-jumbo nabavljen pred putovanje na putovanju formata “jednom u životu” pokaže potpunim promašajem. Uživam fotografirati, a zapravo nisam dovršio tranziciju na full-pro digitalni fotoaparat. 

Možda i jesam, jer mi se čini da nova Sony Alpha 900 ima baš sve što mi treba. U međuvremenu teško patim jer više nema žarulja za dijaprojektore (imam ih ja rezervi), a ni film mi nema tko pošteno razviti. Oduševljen sam digitalnom fotografijom jer slike ne skupljaju prašinu, otiske prstiju i dlačice, ali ne razumijem zašto u mobitele trpaju senzore od 8 megapiksela, kad je za toliko lošu optiku već senzor od 1 megapiksela - izdajnik! Astigmatizam i aberacija boje po kutovima nepodnošljivi su.

Dosad sam se pomagao s dva iznimna semi-pro digitalca: Minolta Dynax 7i (s rasponom zuma ekvivalentnom 28-150 35 mm kamere), a trenutačno nigdje ne idem bez Panosonicova Lumixa LX-2. Prvi je imao 5 MPx, ali sam valjda jedino ja mogao vidjeti nedostatke inače izvrsne optike, a drugi je s optikom koju proizvodi Leica na 10,5 MPx s rasponom ekvivalenta 28-135. Istu kameru Leica prodaje za 1200 eura, a mene je došla kad je izašla 2800 kuna. Bio mi je dovoljno kvalitetan i za nevjerojatno uvjerljivu reportažu iz podzemlja proljetos u CERN-u. Međutim, jedna stvar su zahtjevi novina,a druga stvar su moji osobni kriteriji.

Jesi li znala da kamere kojima se ne mijenjaju objektivi ne mogu zatvoriti blendu na više od 8? A na svim dosadašnjim, pa i najboljim digitalnim SLR fotoaparatima nedostajalo mi je jedno: veličina senzora.

Svi senzori manji od punog 35 mm formata diktiraju optiku koja ima dva nedostatka: pravi širokokutni objektivi (inače strašno važni u akcijskoj i panoramskoj fotografiji) zahvaćaju uži kut. Dakle, danas moram kupiti optiku koja je svakim korakom prema ribljem oku duplo skuplja, a skandal je da ne koristim ono što ona doista može!

Druga je što mali format senzora optici diktira veliku dubinsku oštrinu. Ja sam navikao snimati karakterne portrete u kojima je često dovoljno izoštriti na svjetlo u oku, a već su vrh nosa i uho neoštri. Što da radim s objektivom koji to ne može, a ljudima slučajno ulovljenima na ulici “iz glave” rastu dimnjaci, reklame, prozori, koji su potpuno nezanimljivi i odvlače pažnju. A da o ženskoj taštini, kad kvaliteta kože treba biti blago neoštra? Najbolja optika će učiniti da se porežeš i na najmanju nesavršenost kože.

A fotograf bira što će naglasiti, a što potisnuti.

Alpha 900 ima senzor punoga formata, pa mi uopće nije važno što radi ekipa iz kluba 3/4 s Olympusom na čelu samo zato da bi kamere bile kompaktnije od klasičnih jednookih refleksnih? Za pravu fotku nosiš 100 grama više, kao što ja za pravi posao nosim 17″ PowerBook.

- Je li istina da većina znanstvenika u CERN-u koristi Mac?

- Da. Oni koji si mogu priuštiti da biraju, priušte si Maca. Sad je još dopunski sjajan argument da se na njima vrti i linux (znanstvenicima jako važan), a onako usput pridodaju im Windowse koje većina i ne instalira. Znaš li da je prvi server na svijetu za web bio da CERN-u i da se vrtio na Nextu? Još ga čuvaju tamo u muzeju! A i svi info kiosci su u muzeju na G4 iMacima. Windowse voze samo oni kojima je pod tim OS-om iz usluge napravljen neki jako specifičan program. A ni početnike ne pitaju puno na čemu će raditi pa im uvale jeftine kante na kojima je važna samo sirova snaga.

Zanimljivo i akademik Miroslav Radman iz MEDiLS-a se ne odvaja od svog MacBooka, a nedavna snimka bakterija ulovljenih u “seksu”, kako razmjenjuju DNK, vrti se na njemu u QuickTimeu.

Ne srljam za novotarijama. Tako nisam kupio ni prvog iPoda, jer mi njegov kapacitet nije dovoljan za svu glazbu koju sam skinuo s CD-a (i vinila), a kamo li da posluži i kao prenosivi HD. Na istu foru uopće ne želim iPhone dok ga ne budem mogao koristiti kako treba. Što mi znači da mogu vrtjeti neke web stranice, ako ne mogu u AppStore niti ostavljati video VoiceMail? Možda zbog doživljaja sučelja? OK, u sučelju se može uživati (kao što mnogi ne razumiju zašto mi je neprobavljivo sučelje Nokije N95 s posla), ali taj doživljaj je sasvim nepotpun.

Znaš kako ja kažem: TIFF je za punu stranicu bio jednako velik i prije 10 i 20 godina. I JPEG. Pa sam onda radio s njima bolje i brže nego mnogi s mnogo bržim strojevima danas. I samo znam da neću s Photoshopom ni na jednom stroju biti brži nego što je to na CeBIT-u još 1994. (kad su predstavljeni prvi Macintoshi s PowerPC procesorom) bio Kai Krause, autor sjajnih programa i sučelja za njih poput Kai Power Toolsa, Convolvera, Gooa, Posera… Nedavno sam na jednom skupu u prolazu pitao šefa T-HT-a Mudrinića, znajući da će iPhone doći ove godine, bih li mogao raditi inside reportažu s računalcima koji su prilagođavali njihov hardver iPhoneovim posebnostima. Na to mi je on iz džepa izvadio svoga i pokazao da je na njemu sve lokalizirano na hrvatski. He he.

Vidio sam mnoge koji imaju iPhone. Npr. profesor na Fakultetu za dizajn Feđa Vukić nije mogao odoljeti da ga nabavi i mogu ga razumjeti. No, već sam vidio i mnoštvo tipova kojima iPhone služi samo da bi ga pokazali. Takvi su ga kupili kad je na crno stajao 1000 eura. Neka im ga. Ja znam što čekam.

- Zasigurno si radio mnogo intervjua s poznatima. Postoji li neki kojeg se rado sjećaš. Možda da nam navedeš jedno pozitivno i jedno negativno iskustvo.

- Posljednja dva ili tri iskustva su jako karakteristična. Shvatio sam da su geniji najnormalniji ljudi na svijetu, a da je mnogo drugih frustrirano, među kojima ima i vrlo bogatih koje novac nije uspio izliječiti. Na jednom otvaranju AppleExpoa novinare su u Parizu pustili u njihov koral prije generalne publike. Zauzeo sam sjedalicu stvarima koje sam ostavio, pa sam se prošetao i muvao s tehničarima koji su još razvlačili kablove. među njima vidio sam kako na podu sjedi i s nekima od njih čavrlja lik odnekud poznat: bio je to Steve Jobs. na žalost, jedna prilika koju sam imao da s njime razgovaram ishodovana preko novinarskih i PR kanala propala je igrom nevjerojatnih stvari koje su mi se dogodile, ali poznavajući novinare ne mogu mu zamjeriti kako se od njih brani. Iako sam odlazeći i prvi put (u travnju) i drugi put (u rujnu) u CERN više vremena proveo učeći “domaću zadaću” o subatomskim česticama da se ne osramotim, a da ipak mogu kompetentno pitati u ime radoznale javnosti za koju je ta građa malo ipak preteška, imao sam tremu. Pokazalo se da su me upravo treme morali oslobađati živi ljudi poput dr. Daniela Denegrija koji je s profesorom Carlom Rubbiom i Simonom van der Meerom dokazao W i Z bozon (koji su osvojili za to 1984. Nobela) pokazao se kao normalan čovjek od krvi i mesa čim je shvatio da ga pitam suvislo, a pokazalo se da si je dao i truda i speglao mi je neke grube u finije izraze u reportaži, iako me mogao pustiti “da krepam neobaviješten”. Isto takvo iskustvo imao sam s Miroslavom Radmanom, astronautom Charliejom Dukeom, koji je jedan od 12 ljudi što je hodao Mjesecom u ekspediciji Apolla 16, ili puno godina prije s bivšim ministrom vanjskih poslova Nepala, komornikom kralja Birendre.

Upravo obratan mi je doživljaj s Jimmyjem Walesom, suutemeljiteljem Wikipedije. Rijetko kad u životu doživim da mene pitaju bih li napravio intervju s jednom takvom osobom (naravno da bih). A bilo je to ljetos, barem mjesec i pol dana prije njegova nastupa u Zagrebu 1. listopada.

Najprije je preko štafetnih pokvarenih telefona PR-ova i PR agencija napravljen kontakt, onda se valjda deset dana čekalo, a potom sam brzo, u par sati trebao poslati sva pitanja. Dobro sam ga proučio i poslao štafetom taj quick-and-dirty tekst.

Kako nisu stizale reakcije pitao sam što je s njima. Na kraju se stvar otegnula toliko da sam dobio obavijest da ćemo razgovarati telefonom u ponedjeljak (tjedan kad je te srijede najavljen za Zagreb)kad će iz Kine sletjeti na Heathrow.

Zvao sam ga svakih 10 minuta i prepunio mu voicemail, da bi mi se nakon sat i pol javio i rekao da mu se od početka ne sviđaju moja pitanja te da nisam napravio domaću zadaću i da ne želi govoriti o lažima - i zaklopio! Zapravo, tko god pogleda njegovu biografiju na Wikipediji brzo će shvatiti. Čovjek koji je u prvih šest godina poslije studija ekonomije na financijskim špekulacijama zaradio da to ni deset naraštaja ne može potrošiti, na internet je došao portalom Bomis.com.

Provjerite zašto je site nazvan “internetskim Playboyem” upravo u Wikipediji i pogledajte tko na slici nosi majicu s logom

Shvatio sam da je libertinac, hard-core uvjereni kapitalist, koji se i s prvom ženom posvađao jer joj nije dopuštao da se bavi hobijem bogatih, charityjem. Vjerojatno mu se nije svidjelo kad sam ga pitao koji je njegov kompjuterski background, jer to nije jasno, te kako je on, kao izraziti predstavnik kapitalističke maksime “There is no such thing as free lunch” došao na ideju o besplatnom sadržaju. Nisam ga mislio pitati kako to da je u Wikipediji iz popisa suosnivača izbacio Larryja Sagnera, pa su ga za ljubav istine morali vraćati wikipediji urednici, ali postajem sve radoznaliji.

Na kraju, večer pred nastup u Zagrebu javio mi se sam mailom sa subjectom “Shall We Try Again?” Izmijenili smo desetak kratkih u kojima sam mu svoju upornost na telefonu objasnio zabrinutošću je li uspio uloviti avion (ha, ha…), a on se ispričavao i ispričavao.

Na kraju, dogovorili smo se se da ćemo napraviti normalan, a ne PR intervju, jer me PR intervju ne zanima, ako bude imao vremena. Prepoznao me po pitanju na presici, ali sam odustao od masaže tog napornog dana.

Gledajte malo što i kako piše:

“On Tue, 30 Sep 2008 7:39 pm, Miroslav Ambrus-Kis wrote:

I am sure you know how to handle errors - isn’t Wikipedia that all about.

Yes, the best way to handle errors is to correct them. Are you willing to correct yours?

i onda poslije o intervjuu na kojem više nisam inzistirao:

On Wed, 1 Oct 2008 4:17 pm, Miroslav Ambrus-Kis wrote:

Dear mr. Wales,

I hope you recognized me among others - at least in my orange T-shirt, if not by questions.

I have your questions… and you are very sweet to be so patient with me. I will answer in the coming week as best I can.

Na kraju ništa. Misliš da mi je još stalo do tog intervjua?

S prof. dr. Danielom Denegrijem ispred akceleratora čestica u CERN-u

-Kako ti se svidjela nova Alu obitelj MacBook-a i MacBook pro-a?

- Odmah sam pisao da je sramota za amaterske korisnike što na MacBookovima nema FireWirea. Svatko ima svoje razloge, a ja sam napisao svoje. Pridružite se na http://www.apple.com/feedback/macbook.html

Air mi se jako svidio, što sam opisao na Jabučnjaku, i potpuno mi ide na živce što mnogi kritičari zaboravljaju, jednako kao oni koji bi htjeli da laptop bude što manji sa što većim ekranom: Air nije i nikome ne može biti osnovno računalo. Sviđa mi se i staklo preko LED ekrana, jer su zacrnjenja bolja, a i raspon boja. Kome smeta odbljesak, neka se pomakne. Pa to je laptop, a ne monitor od 30 kila!

Imam blagi osjećaj da je Apple s divinizacijom proizvodnje unibodyja - jer se isto tako već neko vrijeme proizvodi i okvir za Air - priznao da to nije veliki tehnički napredak. I nije, a i zašto bismo baš sa svakim keynoteom od Jobsa trebali očekivati revoluciju? O stalnim promjenamoa još i ovo: iako je Apple sposoban novu verziju sistema izbaciti jednom godišnje, korisnici ne mogu sve te novotarije ni pohvatati, a kamo li produktivno iskoristiti, pa je Apple popustio odlučio da sistem unapređuje jednom u 18 mjeseci. Pošteno i razumno.

Napokon, iPhone je bio poluproizvod kad je bačen Amerikancima. Sad kad se shvatilo da ljudi luduju za njime jer je prava stvar, može punom snagom i na tržištima koja imaju 3G, a ne samo u SAD gdje se te kvalitete zapravo ne mogu iskoristiti.

Vjerujem da samo zbog te američke percepcije iPhone ne snima video, a nas to čudi. Zato se ne trebamo čuditi postupnom unapređivanju strojeva koji će iznenaditi stare korisnike, posebno zbog grafičkih kartica, jer će se subjektivno doimati kao zapravo osjetno brži. Vjerujem i trajniji strojevi.

-MacKorisnik i Jabučnjak su za sad jedina dva internetska magazina za nas, Mac Korisnike. Misliš li kako bismo trebali udruženim snagama organizirati neke evente?

 Netko tko ima iskustvo BBS-a zna da se virtualni znanci moraju upoznati i uživo i da je to uvijek izvrsno iskustvo. A kad se ljudi na kakvom tulumu upoznaju, gdje će im biti kraj!?

Predlažem neki vikend podebljan blagdanom da se nađemo zimi negdje na moru. Siguran sam da će se mnogi iznenaditi koliko će ih doći! A poslije će ideje o koječemu doći same.

Nije loše na takvo nekakvo opuštanje ponijeti i statistike o posjećenosti, jer to zna biti inspirativno, npr, prema Appleu u Hrvatskoj. To bi mogao također biti novi početak jednog starog, stidljivog i često zapuštanog prijateljstva u kojemu jedni žive od istih stvari ZA koje drugi žive dobrovoljno.

- Za kraj, može li neki savjet Mac korisnicima, kako što bolje plivati u pretežno PC-jevskom svijetu?

- Ne treba ih vrijeđati. S blesavijim bratom u obitelji uvijek treba biti sućutan i strpljiv. Ne nabijati im komplekse. Dosta je što su na Windowsima.

Šalim se. Nisu oni krivi što su procijenili da većina mora uvijek biti u pravu. Ovo je dokaz da to pravilo ne vrijedi i da uvijek treba slijediti što kaže mozak, a i srce. Ali obaviješteno. Treba im samo pokazati kako je na Macu lakše obaviti isti taj posao. Nije isprva važno što je to ujedno i ljepše, nego zasad samo da je život mnogo lakši. Poslije će sve sami shvatiti kao i toliko ljudi prije njih. Ne znam nikoga tko se dobrovoljno vratio na Windowse, niti nekoga tko ima Maca, a na njemu dominanrno vrti Windowse. To je, kao i prije emulatori, samo psihološka pomoć jadnim prestrašenim ljudima.

Nije li tipično da jako mnogo ljudi koji znaju za Windowse djeluju preplašeno, isprepadano. Imaju za to dobar razlog.

- Ispričaj nam malo o svom tijeku rada kao grafičkog urednika, profesora u srednjoj školi i osnivatelja nekih časopisa…

- Gle, ja sam ti, kao autor u Večernjaku, rano, 1991. otišao u (Pavićev) Globus koji još nije bio ni postojao. Sam sam se tamo pozvao. Nazvao sam Denisa Kuljiša i pitao: zašto me se ne zove? On je rekao: Još kako! Pa, daj, dođi!

Imao sam mali problem u Večernjaku jer sam već tada usput napravio puno stvari u DTP-u. Iskušao sam već i tisak u boji, i patio se s rudimentarnim tehnikama kolor pripreme. Al kroz to sve naučiš.

Kao što sam uostalom puno toga morao naučiti o tipografiji kada sam lokalizirao prve (i svih ostalih… oko najmanje 700) PostScript fontova. Pa se onda postave pitanja kojih nema ni u primjerima. Ma što, ni u knjigama! Na primjer, morao sam nekako upozoriti tipografe poput Erika Spiekermanna, Zuzanu Ličkovu ili osobno starog gospodina Hermnna Zapfa (Zapf Dingbats i puno drugih divnih klasičnih fontova poput Optime i modernog Palatina) na izložbi u Brnu.

Recimo, išlo mi je na živce što su u svim fontovima kreirali islandsko đ, a hrvatsko (i vijetnamsko) nisu. Pa sam pitao da mi preporuče koje već postojeće krivulje da koristim pri kreaciji našega, je li bolje da prečkica na slovu “d” u tom-i-tom fontu bude na pola visine vrata, više ili niže, da li da krajevi te prečkice budu na vratu simetrične, ili da lijevi kraj bude duži… 

Poslije sam se bunio što i najbolji svjetski tipografi zaboravljaju kvačice. Ne može se dogoditi da u zemlji u kojoj se usred teksta piše “mačići, svračići i đačići” kvačica iznad velikog slova (verzala) bude jednako velika kao iznad maloga, da u veličinama za naslove odmak te kvačice ne može biti jednako velik kao i u body tekstu… Bilo mi je jasno da se font u body tekstu doživljava kao tekstura (svjetlija ili crnija), a u naslovima sasvim drukčije. I takve vrste problema.

Dakako, proučavao sam i proporcije, rastere stranice i sve što mi je od klasične tipografije bilo dostupno (pazi, to je iskustvo od tri milenija koje se s računalima samo ubrzalo, ali pravila čitljivosti i proporcija nisu !). Za desert sam si uvijek uzimao primjere modernoga dizajna iz časopisa kao što su Publish!, Graphis i slični. I sve to pretakao u međuvremenu u rukotvorine koje nisu priznavale tehnička ograničenja.

E sad, s time na leđima bilo mi je malo neobično što su me sve češće preskakali pozivi razgovori o tome kakav će računalni sustav Večernjak izabrati. S druge strane, moje je novinarstvo do tada oduvijek imalo početak u (manje ili više) sređenoj i već etabliranoj sredini. Neke tuđe navike naprosto nisam mogao mijenjati.Onda sam, na naznaku iz da se tek pokreće Globus, poželio vidjeti što se može uraditi kad nešto kreće od nule. Pitao sam za dopust od šest neplaćenih mjeseci Večernjaka radi toga iskustva. Odgovor je bio: Ne zanima nas. Onda sam svoj otkaz i obrazloženje printao u dva primjerka: jedan za urudžbeni zapisnik, a drugi za oglasnu ploču. Fontom koji sam sam dizajnirao.

I tako sam otišao u Globus. Mislili su me trošiti kao novinara, a pomalo i “tehnološkog šaptača”. Pokazalo se da prihvaćaju puno više nego što su računali da znam, a i mene je, s prijašnjim iskustvom, iznenadilo koliko sam toga tehnološkog u njihovim glavama izmijenio. Na kraju sam se bavio grafikom tog ratnog Globusa.

Zanimljiva epizoda koja govori puno o tome kako se klasična grafičarska struka rukama i nogama borila protiv DTP-a, razlog zašto je došlo do devastirajućeg prekida u toj struci koji je jedne ostavio bez posla, a drugima “s ulice” dao taj posao, sa svim lošim i dobrim stranama takvoga loma.

Taj Globus 1991.-1993. još smo radili na prijelazni način. Novinari su na piceke pisali svoje tekstove, grafičari su im davali format, pa su se stupci izvlačili iz fotosloga. Fotografije su se reprofotografski snimale na mjeru i potom se rezale nožićima te sa stupcima lijepili na stranicu. Nju se reprofotografski prenosilo na tiskarsku ploču. Grafičke elemente poput naslova i ostale opreme, infografika, kartografiju, statističkih chartova i sl. dizajnirali smo na Macovima i printali na mjeru na papir koji se sa svim ostalim elementima lijepio na stranicu. Budući da se tjednik doslovno ručno radio posljednju večer pred noć kad se tiskao na montažnim stolovima u Vjesnikovoj tiskari. Ubrzo je nabavljen jedan PowerBook 170, pa smo ga jedne večeri odnijeli u montažu zajedno s malim laserskim printerom za last minute proizvodnju opreme. Nakon što je broj izašao iz tiskare, u uredništvo je stigao dopis u kojem se, sada citiram napamet, ali se ta formulacija ne može zaboraviti, da se redakciji “zabranjuje u prostorije Vjesnikove tiskare donošenje vlastitoga fotosloga”, što su zaprijetili otkazom suradnje!

U Globusu sam ostao prvih herojskih sto brojeva, a poslije sam htio raditi finije poslove u boji. Nekako istovremeno 1992.-1993. Škola primijenjene umjetnosti u Zagrebu nabavila je prvi Macintosh (LC II) i HP-ov laserski printerić, te je navučeno još nešto oldatjmerskih strojeva iz Plive, koja je do tada bila opremljena Macintoshima.

Pozvali su mene da vidim što se s time može, a potom sam ondje ostao osam godina predavajući tipografiju i informatiku na grafičkom odjelu. Nekoliko generacija maturanata prošlo mi je kroz šake i znam da se nitko nije žalio na ono što je kod mene naučio, pogotovo oni koji su kod mene maturirali. Poslije stotinu brojeva Globusa nastavio sam raditi sam, u svom studiju. To mi je omogućilo da biram što ću raditi, a i da se mogu posvetiti nekim drugim stvarima. U međuvremenu pokrenuti su časopisi Bug (čijem sam imenu kum), Vidi, Arkzin… U ŠPUD-u i u tim časopisima iškolovalo se mnogo više uspješnih dizajnera i grafičara nego na tada nepostojećem studiju dizajna ili na Grafičkom fakultetu. Jedan od njih je Igor Masnjak koji je radio naslovne stranice i ilustracije najprije za Bug, a potom i za Vidi. Danas je art direktor za medije u UEFA-i. Njega nisam mogao puno naučiti, iako je startao u tom svietu nekoliko godina kasnije…

Napokon, pozvali su me u travnju 1997. natrag u Večernjak, ali kao grafičara. Koja satisfakcija! Pravi razlog je bio u tome što je Večernjak prelazio na četverobojni tisak u vlastitu tiskaru. A ja sam već godinu dana prije isprobao njene perfgormanse i sve sam o tome znao.

Godine 2000. prestao sam predavati u ŠPUD-u da bih se posvetio redizajnu Večernjaka. Međutim, promjene koje je donio novi vlasnik, posebno tehnologiju, nije mi se sviđala pa sam se u Večernjaku vratio pisanju, a s posebnim guštom o računalstvu, tehnologiji i znanosti. Tko je jednom pisao, prsti ga nikada nisu prestali svrbjeti.

Naravno, kod kuće još radim na finim i lijepim stvarima koje idu u tisak, posebno za Hrvatsku turističku zajednicu. Jedva stižem, ali tko mari kad sve to volim.

Komentari:

Tagcloud: